Tko su isusovci

Tko su uopće isusovci i zašto isusovačke škole?

Povijest Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Osijeku započinje 1998 godine. Ipak, ona je na neki način započela još mnogo ranije. Krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća na sjeveru Španjolske, u zemlji Baskiji u mjestu Loyola, živio je plemić po imenu Iñigo. Volio je časti i vojničke igre. Bilo je to vrijeme snažne Španjolske. Bio je odani podanik tadašnjim kraljevima i kraljicama. Borio se tako za njih u jednoj bitki za grad po imenu Pamplona, a protiv Francuza koji su grad napadali. Bio je najsrčaniji od svih branitelja grada.

U žestini bitke bio je ranjen u nogu topovskim zrnom. Oporavak ga je prikovao za krevet. Kao što znamo, ležati u krevetu zna biti vrlo dosadno pa je naš Iñigo tome doskočio započevši čitati knjige o životu Isusovom i životima svetaca. Čitajući te knjige život mu se počeo mijenjati jer je spoznao da postoji jedan veći Kralj od onog španjolskog. Taj Kralj jest Vječni Kralj – Isus Krist. Shvativši to, Iñigo ostaje vitez i ratnik, ali drugačiji. Postaje Kristov vitez, Kristov ratnik. Iñigo mijenja ime u Ignacije.

Ignis na latinskom jeziku znači plamen. Vrlo znakovito! Zastava pod kojom se sada bori jest zastava križa. Boriti se pod zastavom križa za njega znači postati siromašnim hodočasnikom u ovom divnom svijetu kojeg je Bog stvorio, ponizni učenik Isusov, blizak prijatelj Isusov, borac protiv zla i grijeha i biti poslušan Kristovom namjesniku na Zemlji – Svetom Ocu Papi. Tijekom vremena pronašao je još istomišljenika s kojima u Parizu osniva grupu prijatelja u Gospodinu – Družbu Isusovu koja postaje redovničkom zajednicom. Geslo te Družbe jest Omnia ad maiorem Dei gloriam ili Sve na veću slavu Božju. One koji pripadaju toj Družbi zovemo isusovci ili jezuiti i većinom su svećenici, a neki su i časna braća. Ovi prijatelji u Gospodinu jako su voljeli ljude i širili katoličku vjeru. Ipak, uvidjeli su kako su ljudima toga vremena potrebne još neke stvari za dobar, plemenit i lijep život. Između ostalog, bile su potrebne škole.

Isusovci započinju po cijelom svijetu osnivati škole u kojima će učenicima biti omogućeno školovanje bez obzira na njihove materijalne mogućnosti. Razvijaju svoj obrazovni i odgojni sustav poznat pod nazivom Ratio studiorum. U tim školama posebnom se pažnjom brine ne samo da čovjek stekne profesionalne kompetencije već i da raste u ljudskosti i produbljenju vjere. Ova duhovna dimenzija nije tek dodatak , već jest ono bitno. Sve to se želi uvijek i više – i zato je geslo naše škole semper magis! Da je ono topovsko zrno, koje je ranilo viteza Iñiga, proletjelo nekoliko centimetara ulijevo ili udesno, cijele ove isusovačke priče koja traje do dana današnjega ne bi bilo. Ne bi isusovci došli u Osijek početkom 18.stoljeća, ne bi bilo ni IKG-a u Osijeku. Ništa nije slučajno.

 

Misli sv. Ignacija Lojolskog, osnivača Družbe Isusove

Kod mnogih ljudi našeg vremena, predodžba o svecima katkada je vrlo površna. O njihovim životima često ne znamo gotovo ništa. Zamišljamo ih kao ukočene likove iz nekog drugog vremena i drugačijeg i nestvarnog svijeta. To je vrlo daleko od istine. Sveci su ljudi koji su na razne načine bili povezani s društvom i svakodnevicom u kojima su živjeli. Ipak, imali su jedan poseban pogled na stvarnost. Promatrali su je i razumijevali na Božji način. Zrnca mudrosti pokazuju nam se u njihovim mislima.

Evo nekoliko takvih misli sv. Ignacija Lojolskog:

„Što god nasamo govoriš, reci tako kao da govoriš pred mnoštvom ljudi.“

„Kudikamo treba više nastojati da krotimo nutarnjeg čovjeka nego tijelo i da prije skršimo neuredne sklonosti duše negoli kosti.“

„Promjena podneblja ne mijenja ćudi; ako nesavršen čovjek ne ostavi sebe, teško da će biti bolji drugdje nego ondje gdje jest.“

„Kada tko opazi da je pogriješio, neka ne klone duhom; i pogreške koriste zdravlju.“

„Zao čovjek rado sumnjiči druge; tako da i onaj koji trpi od vrtoglavice misli da se sve okreće“

„Ne mjeri se napredak po licu, kretnjama, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome kako tko umije svladavati samoga sebe.“

„Veoma je korisno za napredak ako imaš prijatelja koji te smije upozoriti na tvoje pogreške.“

„Lijen se čovjek mnogo godina ne može uspeti na onaj stupanj kreposti, na koji se revan popne u malo vremena.“

„Izgovaranja našeg tijela neka nam vazda budu sumnjiva, tijelo naime običava bježati od napora jer je tobože slabo.“

„Nemarnost i mlitavost čine lijenčini posao teškim.“

„Nitko ne radi više od onoga tko radi samo jedno.“

„Svekoliki med, što se može sabrati s cvijeća ovoga svijeta, ne sadržava u sebi toliko slatkosti, koliko žuč i ocat Gospodina Isusa.“

„Ni sa kim, bio on kako mu drago opak, ne ćeš govoriti o Božjim stvarima, a da od toga ne bude mnogo koristi.“

 

Nebeski zaštitnik Isusovačke klasične gimnazije

Kao što zemlje i gradovi mogu imati svece koji su im zaštitnici, tako ih mogu imati i razne struke i institucije. U našem slučaju, zaštitnik naše škole isti je kao i zaštitnik našeg hrvatskog naroda. To je sv. Josip. On je bio stolar. U Svetom Pismu nije zabilježena niti jedna njegova riječ. Zašto bi on uopće bio svetac zaštitnik jedne škole? Takve šutljive likove obično ne povezujemo sa školstvom. U školstvu se uglavnom teži za što bogatijim izražavanjem i razvijanjem komunikacijskih vještina.

Ipak, vrijednost naših riječi i djela ovisi o tome znamo li u nekim trenucima šutjeti i slušati. Slušati – sebe, drugog čovjeka, Boga… Oko nas je mnogo riječi i buke, slika i dojmova. Nije sve dobro, nije sve istinito, nije sve lijepo i nije sve bitno. Potrebno je razlučivati i tu nam pomažu šutnja i slušanje. To su znakovi dubine duhovnog života u čovjeku. Sveti Josip je to imao i zato je znao donositi dobre odluke, činiti pravu stvar u pravome trenutku, brinuti se za Mariju i Isusa. Takvog zaštitnika želimo!

Scroll Up