U petak, 8. studenoga, učenici 4.a razreda, sa svojom razrednicom s. Marijom Stelom Filipović, uputili su se u posjet Zajednici Cenacolo. Roditelji, djedovi i svi oni dobre volje, ponudili su se voziti učenike, maturante, ne u Šarengrad, kao što su to činili prethodne tri godine, nego ovaj put u Aljmaš, kamo je premještena kuća Zajednice.
Odmah nakon što je odzvonilo posljednje školsko zvono toga dana, sve donacije koje smo prikupljali u našoj Školi, od odjeće do prehrambenih namirnica te higijenskih potrepština, prenijeli smo u automobile te krenuli na posljednju ovakvu avanturu tijekom našega srednjoškolskog obrazovanja.
U svom novootvorenom domu dočekali su nas Jure, Slovak, koji već šestu godinu provodi u Zajednici, te Jozo, koji broji dane do druge godišnjice. Uz iščekivanju njihovih svjedočanstava, smješteni u dnevni boravak, u kojem su nas dočekale još neraspremljene kutije od selidbe, pogledali smo svjedočanstvo Majke Elvire, časne sestre koja je osnovala Zajednicu Cenacolo, te nas je sve dirnula svojom dobrotom za bližnje i za Boga.
Jure i Jozo s nama su podijelili svoja iskustva iz Zajednice i priče iz, kako oni kažu, prošlih života. Sada „okreću nove stranice u životu” i u njihovim smo očima mogli iščitati zahvalnost jer su dobili novu priliku za život. Jure je blagoslovljen jer je pronašao Boga nakon toliko godina tame, a Jozo se veseli jer će se, u skladu s pravilom Zajednice, moći susresti sa svojim najbližima, nakon što odbroji dvije godine provedene u Zajednici. Ponosni su i na novu kuću jer su je sami iz temelja sagradili, ali ima još dosta posla, no oni se ne brinu. Znaju da je rad bitna komponenta u njihovu oporavku. Sve su nam to ispričali u novoj kapelici za koju je Majka Elvira, kaže Jozo, rekla da je najbitnija prostorija u kući.
A kako je vani, ali i unutra bilo vrlo hladno, jer dečki nemaju grijanje, ugrijali su nas čajem nakon kojega smo još malo popričali te se oprostili i pozdravili, ohrabreni jer su nam obećali da će se za nas moliti.
Marija Budrovac, 4.a razred IKG-a